Drži me neka postojana, ali fizički neopipljiva sila i već me izvjesno vrijeme čuva na raspoloženju stalnog propitivanja i vraćanja u prošlost. Onda pitam samu sebe, onako usputno: zar najplodniji pisci inspiracije svojih priča nisu pronašli u prošlosti!? Baš kao oni, svjedoci tog vremena, ali i živi svjedoci ovog vremena, među kojima sam i ja, svjesno i nesvjesno, birajući život ispred smrti, još jednom postadoh nijemi posmatrač svoje bespomoći i potvrda Onoga koji je Istina. Na putu s kojeg se još niko nije vratio, i Sulejman pođe. Sve je njegovo nepomično ostalo: čaša za kahvu, bijela ćurda i siva peplnica još uvijek stoje. Plava šolja s bijelim tufnicama bila je rezervisana za bosansku kahvu, budući da su mu se ruke tresle, pa fildžan nije dolazio u obzir. Moj potpis je ta Sulejmanova živopisna šolja. Obuzima me radost i tuga svaki put kad je vidim, jer je ta šolja bila moj odabir, posebno za njega. Iz nje je posljednju kahvu popio i posljednje kapi vode dobio od svojih najbližih. Od svih stvari, smiruje me vjera u Boga, ali i pomisao da je preselio uz svoje najbliže, one koje je najviše volio i koji su njega voljeli. Nije umro u samoći, nepoštovanju i u formi pokretnog i nepokretnog kapitala za svoju djecu. Sve ove rečenice uzimaju sada već prošlu formu sa stalnim podsjetnikom u sadašnjosti, jer mog djeda više nema u onom postojanom obliku. Duša nije mrtva, samo mijenja stanište. On zna i prije nego što napišem, On zna svaku moju misao prije nego što dobije svoj oblik. On zna gdje čekaš, zato Ga molim da to gdje čekaš bude obris svega lijepog i dobrog što si na nas prenio. Iako te nema, bio si milostiv prema nama, pa Ga molim da bude Milostiv prema tebi.
Una palabra.
Be First to Comment