Nade su pisane u pisma a pisma zagrljena tek jednim više papirom, stajaše dugo u vremenu. Čitavo su važile za tisak onoga što mi danas nazivamo dušama a koje su nekoć gospodarile ljudskim tijelima, nosile sve što je bačeno na njih i vjerno podnosile težinu daljine. Jednako tako i danas, potpuno rušeći barijeru udaljenosti, nude najprije ono što je ugodno oku za gledati, uhu za slušati i nosu za mirisati. Samo je potrebno interesovanje i onda svako svoj svijet formira za sebe. Da li će biti “Kako opremiti dječiju sobu” ili “Gdje kupiti nove patike” ili pak nažalost, “Još desetero žrtva genocida u Gazi” ovisi upravo o vama, kome i čemu dajete prednost. Čini mi se da ljudi tehnološki i fizički nikada nisu bili bliži, ali dušama kao da su svemirima udaljeni. I da, čini se kao da su zapravo sve to naši izbori, ali najmanje u svemu tome ima nas. Neko drugi povlači konce i ne čini se dalekom ona jedna stara izreka koja kaže da je najveća prevara koju je đavo izveo jeste ta što je ubijedio svijet da on ne postoji. Dakle, sve što počinje sa ponudom informacija, nadovezuje se na potražnju interesovanja, i uvijek završava sa “Zar ne razumiješ”? me podsjeća na kontrolisani haos. Servirano ne znači nužno i najbolje. Ponovo se fokus vraća na pitanje suštine onih koji serviraju ponudu ili pak na one koji takvu ponudu i priželjkuju. Sve u svemu, kako izreka kaže: Svaka roba ima svoje tržište. No, neku robu bolje izbjeći nego kupiti ako je moguće, jer kapitalizam je obojeni konzumerizam. Potrošnja puni džepove onima koji zarađaju prodavajući nam rješenje za nepostojeće komplekse. Poruka nama svima ali i samoj sebi: Budimo toga svjesni.
Una palabra.
Be First to Comment