Kafa se ohladila, dopuštenje izostaje i ne, ne polažem tapiju na istinu. Dakle, u paraleli sam sa Tolstojem oko sljedećeg: “Šutiti se može. A ako čovjek neće da šuti, onda može samo da optužuje.” A na tragu optuživanja je kažu đavolja rabota. Stoga, smijemo li uzeti kao tačnu rečenicu koja započinje sa: Historija se ponavlja!? Budući da kanim spomenuti onu još poznatiju: Historiju pišu pobjednici. Kome vjerovati!? Kako kaže autor Đuro Šušnjić, sve bolesti društva prvo su vidljive u bolesti jezika: a ako boluje jezik, onda boluje i društvo. Drugim riječima, oboljeli jezik uvijek prethodi oboljelom društvu. Moj slobodan prevod gore navedene rečenice ide u više pravaca. Od onoga što zovemo odgojem u porodici koji se prenosi od roditelja, pa do svih onih koji su uključeni u obrazovanje. Institucije, akademija, okruženje, ljudstvo koje to kontroliše i kreira generacije pečati historiju a i našu realnost. Kako to reče Birviš a Šušnjić povuče pero, laž je stvarnost ali stvarnost ne smije da bude laž. I onda, usaglasit ćemo se da je bitno gdje djeca odrastaju. Jer svi smo najprije bili djeca pa smo odrasli u ono na šta se pozivamo danas. Shodno tome, na šta se pozivaju ovi moćnici koji polažu pravo da odlučuju o sudbinama djece u Palestini? Odakle crpe ta opravdanja za dvostruke standarde a sve što su do sada ponudili bio je ekstremizam? Sve što su do sada vidjeli nedužni bila je surovost. Ako se negdje bilježi i pika, sve nježne riječi večeras poklanjam Palestini.
Za onu koja još nije doživjela dan slobode.
Una palabra.
Be First to Comment