Zahtijevat ću, neka me svedu na osjećaje i onako će se moje tijelo svakako stopiti sa zemljom.Neka me uporede sa onom plavokosom djevojčicom, ako nemam njen osmijeh i iskrenost neka me iznesu pred njihov sud. Ako su mi oči oguglale na boli drugoga neka me urame kao sliku, vrijedit ću kao podsjetnik. Ako će moje ruke ukrasti tuđu sudbinu, neka se zavežu same.Ako će moja stopala hoditi bez ikakvog cilja, zabranite ih, zahtijevat ću. Ako će moja usta sijati noževe, razdirati sne, neka se okončaju. Pitam se kad sam se svela na rutinu?!
Razmišljam da bi valjalo zahtijevati prisjećanje sretnih dana da znam čemu sam se radovala, gdje sam sreću tražila!?
Zahtijevat ću, tražiti i pronaći. Tri glagola u istoj rečenici, obuhvate čitav život, a sve bi to bilo daleko lakše kad bi stavili samo malo nježnosti.
Onda bi to bilo ovako: reći ću “Hvala Mu”, reći ću “Hvala”, reći ću “Prelijepa si mi kad se nasmiješ”, reći ću “Nemoj trpiti više, olakšaj dušu, tu sam za tebe”, reći ću “Meni si već a sad budi lijepa sebi”, reći ću “Nemoj nemire držati u sebi, puno toga nosiš već” , reći ću “Ne budi strog prema sebi, ljudi su đubrad”, reći ću “Okej je biti tužan”, reći ću “Sve čovjek može da izdrži ali lakše je u dvoje”, reći ću “Babo, volim te”, reći ću “Izvini, znam da sam pogriješila, ali ne želim te izgubiti” i još mnogo toga.
Dok ovo pišem, mehanički neću ništa, odbacujem osciliranja i rangiranja, hoću samo čisto i prirodno, ništa na silu. Zato večeras, mjesto svih tih zahtijevanja, prvi put, spokojno ubacujem: zamolit ću.
Una palabra.
Ovo je namijenjeno tvom ocu? Ili samoj sebi? Ili oboje? 🙂 Lip tekst, kako god bilo.
Svima koji prolaze kroz različite faze.Da se podsjetimo šta smo zaista. iIncijalno je bio napisan prijateljici kojoj život piše teške priče ali svi smo tu na njenom mjestu ponekad.
Dragi Vrtlože, jako mi je drago da čitaš i da znam da moje riječi plove do srca drugih.
Topli pozdrav iz Hercegovine.🍁
Unapalabra, pozdrav iz Hercegovine u Hercegovinu. 😊