DRUŠTVO

Naježih se od trenutka u koji se vratih u stvarnost i postadoh svjesna nečega što otkrivam vrlo brzo. No, na putu do toga, kao da je prošla tek sedmica a ne dvadeset i jedna godina. Jako opasno i nesvjesno zvuči. Opasno, jer vrijeme ne pravi prijateljstva sa izuzecima, vješto uzima pod svoje pa tako i ovu moju ljusku a nesvjesno je jer moje shvatanje koje će u datom trenutku postati spoznaja a već poslije utonut u sasvim nenormalnu brzinu kolotečine vremena se opravdava kao prihvaćena činjenica u društvu onom “tako je kako je”. Šta mi je vrijeme donijelo osim praznih pogleda, hodanja po škartu olako prosutih riječi, i par spoznaja koje me ponekada uvjere i da mi je to vrijeme prijeko potrebno, budući da će mi iskustvo uokviriti različite situacije sa istim profilima ljudi svaki naredni put kad se opečem na ono što sam rekla da neću. Hoću da kažem, ustaljeno iskustvo donijet će ne samo spoznaju nego i nauk da sa ljudima uvijek treba biti na distanci, pogotovo ako ste neumorno zaljubljivi u ljude kao ja. No o tom po tom, da ne dužim … Libim se već par dana da iznesem to što me tišti onako kao promaha kad udara na prikrajku kakve okruglice, zamiri pa udari. Posljedice se naravno osjete tek dan/noć poslije. Te famozne političke floskule u narodu poznate kao “šuplje”, kupovina političkih poena tik pred, slobodno pogađajte, izbore. Ti ljudi koji “laju”, uvijek “laju” na vlast sve dok ih ta ista korumpirana vlast na koju su do jučer “lajali” ne zaposli preko veze, njih ili njihove članove porodice. Onda se ušute, prave se glupi .To je inače dugogodišnja tradicija ovog našeg napaćenog naroda koji nije ništa bolji od ovih na vlasti. Razlika između naroda i ovih na vlasti je samo u cifri. Vlast se prodaje za nešto veće cifre a narod za male pare. Ukratko, vlast je preslika društva. Tako da narod kojem je u potencijalu normalno krasti od države samo zato što država krade od naroda je jednaka onoj “ko o čemu kurva o poštenju”. Prihvatit ću kritiku da je prethodna misao brutalna ali ovaj narod stoljećima lebdi na slatkim lažima koje su im još uvijek bliže i draže od ogoljene istine. Zato, da se mene pita kao što me se ne pita, ja bih problem tražila na drugom mjestu. Pravi problem je zapravo u rješenju. Mi smo sentimentalno vezani za blato u kom živimo. Godinama servirano uvijek na emocijama, otrgnuti koristimo na granici glagola, vrvimo i pričamo u prazno o promjenama koje nikad neće doći jer ko je na koncu spreman sebe mijenjati!? Od demokratije je ostalo opravdanje a od opravdanja zloupotreba. Nadam se da postoje i oni koji se svjesni da lijek za mračno doba leži u integritetu čovjeka. Takvog vrijeđaju pitanja ko je ko, i ko je šta, jer on svoju odgovornost crpi iz unutrašnjosti svog bića, a prije svih ostalih odgovara najprije samom sebi. To je ono što zovemo savješću. Kada zamišljam poštenje, uvijek je tu obliku nekog čovjeka koji hrabro korača na putu do istine. Današnja bi bila ali nije neka vijest, da se milioni kradu na javnim nabavkama i to ubija više od one priče koja se svela na potkusurivanje naših nesuglasica konstitutivnošću. Ako već postoji, onda poštenje mora da bude jednako kako prema crncima jednako tako i prema bijelcima. Ne može se izvoditi po uzorcima. Zato nama nikada i nije bio problem kroz historiju i ne smije biti problem to što se neko identifikuje kao Srbin, Hrvat, Jevrej, Bošnjak, Japanac. Pravi uzrok je u onima koji ne prezaju od nepotizma i korupcije a kriju se iza vjere, etnije, nacije a zapravo nisu ništa. Da naglasimo, poštenom čovjeku je svejedno ko je sa druge strane, on je takav prema svima a ne samo prema jednini. Ovoj zemlji je potreban jedan nadasve vješt lider koji će znati reći ne kada se potkrada država i njeni građani a takav služi svima na čast. Lider koji će povratiti ideju bosanstva kao jedinstvene nacionalne ideje i koji će odbaciti sve te vještačke podjele konstitutivnosti. Ali do toga, kako uticati na svijest naroda kojeg još uvijek treba učiti da se smeće baca u kontejner?!

Una palabra.