Doživljaj

Dok sam još poprilično na ovoj misli u ovom trenutku i svjesno se držim na tome, tek trenutak više  je potreban da izgubim konce. Slijedi da će proizvod te koncentracije bit sve ono što ću staviti ovdje a kreće se između moje dvije usne. Još neizgovorene ali napisane od prve do zadnje riječi. Ništa aman zaman, “narodski rečeno”, samo pokoja riječ da ostane kao podsjetnik vremena  i mog običnog bitisanja u njemu. Na to je već ukazao Meša Selimović svojom čuvenom rečenicom “Ono što nije zapisano i ne postoji, bilo pa umrlo” a prije nego što Selimović pokupi sve pohvale nešto jako slično biva da je rekao i Mula Mustafa Bašeskija u svom “Ljetopisu” i kaže: “Što se pamti nestaje, šta je zapisano ostaje“. Stoga, rekoh da i ja, slijedeći njihov primjer dam svojevrsni pečat u vremenu koje prolazi malo je reć, nebeskom brzinom.

Vrlo nezahvalno je biti u mojoj glavi u kojoj vlada vječiti haos i pokušaj zadržavanja fokusa na samo jednoj ideji, stalni je rat, bombarduju me sa različitih ratišta a najgore prođem kada pokušam ići protiv sebe. Drugim riječima sve se one bore za odskočnu dasku ka ostvarenju a ja se borim sa sobom. Mrtva trka iskreno rečeno.

Ne okolišam više, reći ću.

Ideja koja se uporno ne predaje i traje čitav jedan trenutak je osjećaj dubine doživljaja.Neki će reći “prazne riječi”, ništa ne nudiš a vrijeme prolazi, gazi te. Nameću se pitanja: gdje ti je odredište, kamo si dobrodošao sa tim sindromom. Ne, to nije osjetljivost. Žustro odbijam to definisanje i sve više sam sigurna da se rađaš sa njom, da je neizliječiva. I milost i prokletstvo je u njoj, zajedno isprepletena, toliko da ne znaš gdje počinje jedna a gdje završava druga.

Dok mi se oči polahko zatvaraju, ali još uvijek dovoljno budna da otkucam pozdrav, završavam vam  samo još jedan doživljaj. Ne toliko bitan kao izlijevanje nafte u mora ili ekonomski problemi ali sasvim dovoljno da ostanu protkani kroz ovaj blog.

Una palabra.